Složeni lik nastoji pomiriti prošlost u 'Povratku u Seul'

Mnogo je izvanrednih stvari u vezi s filmom redatelja Davyja Choua Povratak u Seul, no možda najistaknutija je njegova zvijezda, Park Ji-min, umjetnik bez ikakvog glumačkog iskustva. Park donosi nezaboravan intenzitet Chouovom nestalnom i ranjivom središnjem liku.

Chouov film prati putovanje 25-godišnje francuske korejske posvojenice Frederique Benoit, dok slijeće u Koreju i mora odlučiti hoće li pronaći svoje biološke roditelje. Isprva se čini ravnodušnom, više je zanimaju soju shotovi, koketiranje sa strancima i plesom tjeranje demona. Ipak, teško je zadovoljiti njezinu potrebu za osjećajem identiteta bez susreta s roditeljima koji su je predali. Jesu li bili ravnodušni prema samom njezinom postojanju?

Chou, direktor Dijamantni otok, proveo je tri godine pišući scenarij, koji se djelomično temelji na priči prijatelja. Nakon što je Chou pratio na filmskom festivalu u Koreji, njegova prijateljica isprva nije izrazila zanimanje za upoznavanje njezine biološke obitelji. Kad je iznenada dogovorila sastanak, Chou ju je pratio i ponovno okupljanje smatrao je dirljivim iskustvom. Upoznat je s idejom pripadnosti dvama svjetovima, budući da je odrastao u Francuskoj, kao sin kambodžanskih roditelja, koji su pobjegli od režima Crvenih Kmera. U Kambodžu se vratio tek s 25 godina.

Kad je došlo vrijeme da se glumi Freddie, prijatelj je predložio Park, koja je rođena u Koreji, ali se s roditeljima preselila u Francusku kad je imala osam godina. Unatoč nedostatku obuke, Chou je smatrao da je savršena za tu ulogu, a njezina izvedba dokazuje njegovu pronicljivost. Ona dojmljivo portretira nestalnog, ponekad nasilnog Freddieja.

"Ja nisam profesionalna glumica", rekla je Park. “Nikad nisam pohađala tečaj glume, pa mislim da sam uglavnom vjerovala svojim instinktima, jer sam općenito osoba koja vjeruje svojim instinktima. Karakterno se ne razlikuje previše od mene. Imamo sličnosti. Mislim da sam u sebi pronašao nešto slično ovom liku i to mi je puno pomoglo da igram tu ulogu.”

"Ji-min je vizualni umjetnik", rekao je Chou. “Dakle, upoznavajući je, shvatio sam da je, kako bi stvarala umjetnost, navikla kopati po vrlo snažnom intenzitetu svojih osjećaja.”

Od prvog je testa bilo očito da može oživjeti njegov lik.

"Bila je nevjerojatna", rekao je Chou, koji producira filmove u Kambodži. “Budući da radim s određenim brojem neprofesionalaca u svojim produkcijama, moguće je znati iz prvog testa—ne hoće li biti izvrsni glumci—već imaju li tu stvar ili ne. Ta stvar je sposobnost da zaborave sebe i ljude oko sebe, da budu prisutni i da se potpuno izgube u svojim osjećajima. Odmah ju je imala. Kako smo radili više testova, osjećao sam da otkriva neku vrstu zadovoljstva u gubitku sebe i dovođenju u intenzivne zone ekstremnih emocija, što je uloga doista zahtijevala.”

Freddie se brzo prebacuje s jedne intenzivne emocije na drugu — od radosti preko žaljenja do tuge, preko ljutnje do nasilja — ponekad čak i ne unutar scene, ali ponekad unutar jednog kadra.

“Film je imao mnogo koristi od velikodušnosti koju je pokazala dajući 100 posto sebe”, rekao je Chou. “Možda bi bilo drugačije da je bila školovana glumica ili da je čak imala želju biti glumica. Nije znala kako se zaštititi dok je tumačila lik, pa ju je portretirala na najžešći mogući način.”

"Freddie je vrlo složen lik", rekao je Park. “U njoj ima puno paradoksa. Mislim da sam i pun paradoksa. Mislim da mi je jako pomoglo da istražim te paradokse. Razumjeti ih, prihvatiti ih i možda igrati s njima.”

Film pokriva raspon od osam godina, tijekom kojih Freddie isprobava i rješava identitete, pokušavajući spojiti dio sebe koji je korejski s dijelom koji je francuski, dijelom koji je napušten kao beba i dijelom koji je volio roditelje koji su toliko različiti od nje. Prethodno nije bilo puno proba, ali je bilo dosta rasprava u kojima je Park pomogao preoblikovati njezin lik.

“Nismo se sreli nekoliko mjeseci zbog Covida, pa smo se u ljeto 21. ponovo sreli i ona je rekla, 'pa Davy, ponovo sam pročitala scenarij i imam neka pitanja.' Možemo li razgovarati o njima? Mislio sam da je to dio procesa. Imat ćemo dvosatni sastanak da ih riješimo i idemo na probu, ali nije tako.”

Park je ispitivala detalje koji su definirali njezin lik: kako je njezin lik prikazan, njezin odnos s drugim likovima, posebno muškim likovima, kao i drugim azijskim likovima. Dovela je u pitanje odabire garderobe, odnos lika s novootkrivenim ocem i ostatkom obitelji. Park i Chou proveli su više vremena na raspravama nego na probama, do točke u kojoj su stvari povremeno postajale napete, ali naposljetku se slažu da je proces stvorio bogatiji i složeniji lik.

“Radilo se o tome da sam morao slušati što je imala za reći,” rekao je Chou. “O tome da je morala objasniti stvari o karakteru iz svoje perspektive kao žene koje nikad ne bih mogao razumjeti.”

Mnoge Parkove brige imale su veze s muškim pogledom u scenariju. Prozvala je elemente koje doživljava kao seksističke i pokušala objasniti koliko je Azijatki teško živjeti u društvu bijelaca.

"On je muškarac", rekao je Park. “Imamo film o ženskom liku i ženski lik je srž tog filma. Postoje mnoge stvari koje nikada neće razumjeti. Ne zato što je loša osoba, nego je čovjek koji radi film s vrlo jakim ženskim likom. Dakle, problem koji sam vidio u scenariju bio je problem koji muški pogled ima na ženi, a posebno azijskoj ženi.”

“Mislim da je to ono što volim kod procesa kolektivnog rada, kao i kod procesa rada s neprofesionalcima,” rekao je Chou. “Oni vas izazivaju da stvari vidite iz druge perspektive. Ji-min je to podigao na višu razinu.”

U filmu se pojavljuje nekoliko neprofesionalaca, uključujući Guku Han kao Tenu i Emeline Briffaud kao Lucie, ali i nekoliko istaknutih profesionalaca, uključujući francuskog glumca i redatelja Louis-Do de Lencquesainga. Korejska glumica Kim Sun-young pojavila se u filmu kao Freddiejeva teta, a Oh Kwang-rok glumio je njezinog biološkog oca. Kim igra ključnu ulogu u filmu kao jedini član Freddiejeve korejske obitelji koji govori engleski. Freddien otac i baka obilato izražavaju svoju tugu što su je morali napustiti, ali njezina teta barem pokušava shvatiti tko je postala.

“Ona je vrlo važan lik, čak i ako se radi o maloj ulozi”, rekao je Chou. “Izvedba Kim Sun-young je vrlo smiješna. Ona je unijela humor u film i stvarno donosi neku vrstu ljudskosti. Prevoditeljice, njezina teta i Tena, nekako su posrednici. Postavljaju vam pitanja kako bi pokušali učiniti vašu prekinutu povijest malo manje prekinutom i pokušavaju izgraditi neke mostove komunikacije. Jako sam joj zahvalan što je bila u filmu.”

U razdoblju od 15-ak godina posvojeno je preko 200,000 korejske djece, uglavnom u drugim zemljama. Iako je tema obrađivana u različitim oblicima korejskih medija, Chou je osjećao nesrazmjer između medijskih prikaza i stvarnosti osjećaja s kojima su se suočavali njegov prijatelj i drugi posvojenici.

“Jedan od razloga zašto sam snimio film bio je ponuditi drugačiju perspektivu za koju vjerujem da je vjernija složenosti situacije”, rekao je Chou. “Upoznavanje bioloških roditelja nije kraj boli niti je lako pomirenje između vas i vaše prošlosti. Uglavnom otvara više pitanja i više boli. To je jako, jako dugo putovanje koje možda i nema kraja. Možda će bol trajati zauvijek. Tuga može uvijek postojati.”

“Film prikazuje iskustvo iz perspektive djeteta,” rekao je Park. “Zanimljivo je jer u Koreji kada se prikazuju TV emisije o posvojenicima, TV emisije koje izazivaju suze, uglavnom su iz perspektive roditelja. Film, iako je fikcija, pokazuje kako djeca mogu biti oštećena i tužna. Možda nikada neće pronaći odgovor na pitanje koje si postavljaju.”

Iako nudi uvid u složeno naslijeđe posvajanja, Povratak u Seul također pruža dinamičan ženski lik, čija drska osobnost i problematična evolucija ostavljaju trajan dojam.

Francusko-njemačko-belgijska koprodukcija premijerno je prikazana 22. svibnja na Filmskom festivalu u Cannesu 2022. u sekciji Un Certain Regard. Sony Pictures Classics planira objaviti film u Sjevernoj Americi prije kraja 2022.