Kako je tajna sanjara inspirirala kreativni tim iza '¡Americano! mjuzikl'

Antonio “Tony” Valdovinos sanjao je o danu kada će se moći prijaviti u US Marine Corp. Iako je tek bio učenik 6. razreda 9. rujna, obećao je braniti svoju zemlju dok je gledao tragične događaje tog dana. Na svoj 11. rođendan pokušao se prijaviti, ali je otkrio tajnu koja mu je slomila ambiciju. Valdovinovi roditelji nikada mu nisu rekli da je rođen u Meksiku - ili da je imigrant bez dokumenata.

Iako Zakon o snovima nikada nije usvojen u zakon, mlade imigrante koji nemaju papire i koji su dovedeni u Sjedinjene Države kao djeca često se nazivaju "Sanjarima". Isto tako je i onima kojima je odobrena određena zaštita kroz Odgođenu akciju za dolaske u djetinjstvo (DACA), koja im dopušta da ostanu u zemlji, pod uvjetom da ispunjavaju određene kriterije.

Sada je Valdovinova životna priča postala novi off-Broadwayski mjuzikl. Nazvanu “¡Americano!”, emisiju predstavlja Quixote Productions zajedno s Chicanos For La Cause, neprofitnom organizacijom iz Arizone koja radi na okončanju diskriminacije meksičke američke zajednice. Predstava traje do 21. lipnja na New World Stageima u središtu Manhattana.

Iza ¡Americana! stoji snažan kreativni tim, uključujući skladateljicu Carrie Rodriguez, koja je nominirana za nagradu Drama Desk 2022. za svoj rad na seriji, i bivšu New York Times
NYT
Šef ureda Phoenixa i ¡Americano! c0-autorica Fernanda Santos. Njih dvoje se pridružuju Valdovinosu u ovom pitanju i odgovoru.

Tony, kako je tvoja inspirativna priča postala mjuzikl?

Tony Valdovinos: Radio sam mnogo politički godinama prije Kazalište Phoenix ispružio ruku. Intervjuirali su me, nazvali su me otprilike tjedan dana nakon toga i rekli da žele krenuti naprijed sa stvaranjem ove produkcije. U tom trenutku nisam znao što to zapravo znači. Evo nas sedam godina kasnije, izvan Broadwaya. Bilo je to nevjerojatno putovanje.

Carrie, kako si se uključila?

Carrie Rodriguez: Nisam imao povijest s glazbenim kazalištem. Već sam bio na jednom mjuziklu – “Anything Goes” – kao 10-godišnjak na putovanju u New York. Nastupala sam u mjuziklima. Ja sam violinist i nekoliko sam puta svirao u pit orkestrima. Ali stvarno, nula povijesti.

Iz vedra neba, dobio sam telefonski poziv od producenta i pitao me bi li me zanimalo pisanje glazbe za ovaj originalni mjuzikl. Pričao mi je o Tonyju. Počeo sam istraživati. Tjedan ili dva kasnije, odletio sam u Phoenix kako bih upoznao Tonyja. Cijelo vrijeme, razmišljam, 'Ja sam folk pjevač/kantautor. Nisam kvalificiran za ovo.' Ali kako sam mogao reći ne? Ovo je najveća prilika u mom životu da ispričam Tonyjevu priču, da se povežem s Amerikancima i pomognem promijeniti mišljenje.

A ti, Fernanda?

Fernanda Santos: Izvještavao sam o ovoj priči kao novinar u Arizoni, ali nikad se nisam osjećao ispunjeno. Želio sam moći izaći i pokazati svoje bijes što svih ovih godina otkako je predložena prva verzija Zakona o snovima, još uvijek nismo pronašli rješenje za te ljude koje zovemo “Sanjari”. Nisu svi primatelji DACA. Ima ih još na desetke, ako ne i stotine tisuća koji nemaju nikakve papire, nikakvu vrstu ovlaštenja.

U tom sam trenutku bio profesor na fakultetu koji je pisao knjigu. Jason Rose, producent emisije, zamolio me da se pridružim timu za pisanje s Michaelom Barnardom i Jonathanom Rosenbergom. Radili su s Carrie. Rekao sam: 'Ne pišem mjuzikle. To nije moja stvar.' Zamolio me da razmislim o tome. Broj jedan, zaljubio sam se u ovu priču. Pod brojem dva, osjećao sam da je ovo moja prilika da istaknem divne Amerikance, poput Tonyja, koji su "Sanjari". Treće, kao imigrant, nekako 'mlad, mršav i gladan', 'nisam htjeo odbaciti svoju priliku' da citiram iz "Hamilton. "

Počeo sam kao novinski pisac. Sada pišem kolumne mišljenja za The Washington Post. Napisao sam brojne osobne eseje. Napisao sam knjigu narativne publicistike. Sada radim na memoarima. Tko kaže da ne mogu isprobati ovu drugu vrstu pisanja? Ako ne pokušam, nikad neću znati.

Imam sreću što radim s nevjerojatnim timom koji me prihvatio, pojačao moje snage i puno me naučio. Rušimo barijere, stavljamo se u položaj u kojem se ljudi poput nas obično ne viđaju.

Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara Latinoamerikanci su bili vidljivi kao nikad prije. Je li to znak da se otvaraju prilike za zajednicu?

Carrie: To je teško. Osjećam da smo još uvijek jako nedovoljno zastupljeni. Tako sam se osjećala kroz cijelu svoju karijeru — kao žena, kao Latinoamerikanka. Počeo sam u folk/američkom svijetu kao pjevač, tekstopisac i guslač. Jedan od prvih velikih festivala na kojem sam svirao bio je na jugu. Tamo je bilo oko 20,000 ljudi. Sjećam se da sam gledao u publiku u svačija lica i pomislio: 'Ja sam jedina Latina ovdje, ne samo na pozornici, već i na cijelom ovom glazbenom festivalu.'

Ali kao što je Fernanda rekao, najbolje što možemo učiniti je da nas vide. Potrebni su nam mladi Latinoamerikanci koji kažu: 'Vau, Latina je tekstopisac za ovaj mjuzikl? Možda i ja to mogu.'

Fernanda: Podrijetlom iz Brazila, također sam američki naturalizirani državljanin. Postoji ova prevladavajuća definicija mainstreama, utemeljena na anglosaksonskoj ideji Sjedinjenih Država, koja zapravo nije dobro služila našim ljudima. Stoga, bilo tko kao Carrie, kao Tony, kao ja, naše su priče na rubu. Mi smo drugi ljudi, 'manjine'.

Pa, najbrže rastuća kategorija na popisu bila je mješovita kategorija. Ljudi dolaze do točke u kojoj shvaćaju da su više od jedne stvari. Što je mainstream ako imamo zemlju koja se mijenja? Ako imamo novu američku većinu koja više nije anglosaksonska većina? Za koga stvaramo umjetnost? Za koga pišemo? Za koga stvaramo TV i audio priče?

“¡Americano!” pokazuje da ima mnogo obojenih ljudi koji će ići u kazalište. Ali kazališni tvorci nikada nisu prestali — do možda Lin-Manuela Mirande — pogledati publiku i reći: 'Napravimo priču o ljudima koji sjede tamo i gledaju ovaj mjuzikl i stavimo ga na pozornicu.' Ima nas puno više od West Side Story.

Koja vam je najdraža pjesma ili trenutak iz emisije?

Fernanda: Pjesma “Voice of the Voiceless” ima neku vrstu poruke 'zajedno smo jači'. “Za danas” je prekrasna pjesma o borbi za ono što je ispravno, borbi za slobodu. Ali postoji rečenica da Ceci, glavna ženska uloga, kaže Tonyju: 'Zapamti, ti si lice Nove Amerike.' To je tako važna linija s toliko značenja.

Što je tvoje, Carrie?

Carrie: O toj liniji osjećam isto kao i Fernanda. Svaki put kad to čujem — a sada sam to čuo mnogo puta — osjećam se vrlo emotivno. To je sažetak onoga što smo upravo vidjeli.

Glazbeno, imam različite favorite u različitim večerima. Jedna od mojih omiljenih je “Dreamer”, pjesma koja završava Prvi čin. To je trenutak kada je Tony upravo saznao da nije dokumentiran i da je cijeli njegov život bio laž. Bol u srcu je vrlo surova. Ali isto tako, njegova ljubav prema ovoj zemlji jednako je prisutna u toj pjesmi. Imati te dvije stvari jednu pored druge ima vrlo velik emocionalni utjecaj na ljude.

Što je s tobom, Tony?

Tony: Nikada nisam želio biti politički organizator. Volim to što radim, ali htio sam se pridružiti marincima. Kad god čujem pjesmu “Come & Join the Marines”, stvarno mi se vraća one godine unatrag, godine prije nego što sam saznao istinu.

Mislim da marinci ne plešu kao što su prikazani u seriji. Ali ta pjesma mi je dala nadu. Vjerujem u marince. Bio je to pješački marinac koji me naučio boriti se perom, a ne mačem. Slušanje te pjesme daje mi snagu.

“¡Americano!” svirat će na New World Stages (340 W. 50th Street) u New Yorku do 19. lipnja 2022. Ulaznice su u prodaji na blagajni, telefonom ili putem Telecharge.com.

Poslušajte cijelu epizodu The Revolución Podcast s Antoniom Valdovinosom, Carrie Rodriguez i Fernandom Santos uz suvoditeljice Kathryn Garcia Castro, Linda Lane Gonzalez i Court Stroud na Podcasts Apple, iHeartMedia, Spotify, Google, Amazon
AMZN
AMZN
ili od Kliknite ovdje.