Josh Gad govori o priči o holokaustu svog djeda u nadi da će podsjetiti svijet da nikada ne zaboravi

On je nedvojbeno jedan od najpoznatijih glasova današnjice za djecu i obitelji kao prilično ljupki snjegović Olaf u velikom hitu zamrznut filmova, ali glumac Josh Gad sada posuđuje svoj glas na drugačiji način, u nadi da će osigurati da te iste generacije mladih ne zaborave nesagledive tragedije prošlih vremena.

Danas je u Hrvatskoj dostupno Gad je objavio novi video s organizacijom “If You Heard What I Heard” gdje dijeli detaljan izvještaj o iskustvima koje je njegov djed Joseph Greenblatt morao proživjeti kao mladić Židov u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata.

“Ako si čuo ono što sam ja čuo” je 2020. godine osnovao njen izvršni direktor Carolyn Siegel, koji je kao i Gad, također unuk osobe koja je preživjela holokaust. Njihova je misija pronaći te mlađe, preživjele članove obitelji kako bi ispričali teške priče koje su im izravno ispričali njihovi stariji o nacističkom zlostavljanju i nehumanim koncentracijskim logorima poput Auschwitza u koje su Židovi bili prisiljeni ući prije osam desetljeća.

Kad sam pitao Gada kako je u početku saznao za “If You Heard What I Heard”, rekao mi je: “Carolyn mi se obratila jer sam tijekom prošle godine bio prisiljen na položaj zbog kojeg nisam baš uzbuđen , što izražava stalnu prijetnju koja proizlazi od onih koji bi zaboravili što se dogodilo u prošlosti. S porastom antisemitizma i usponom ovog romantiziranja krajnje desnog ekstremizma, a posebno simpatizera nacista, smatrao sam da s obzirom na moju platformu nisam imao luksuz šutjeti.”

Siegel dodaje: “Ovaj rad sam započeo kao odgovor na porast antisemitizma, ali nikada nisam mogao zamisliti da će porast antisemitizma eskalirati do onoga što sam vidio u novije vrijeme. Ovaj projekt je zapravo rođen iz želje da budem siguran i da ispunim obećanje koje sam dao svom djedu da budem siguran da svijet nikada neće zaboraviti.”

U Gadovom novom videu on govori o jedinstvenim zanatskim vještinama koje je njegov djed imao i koje su ga činile korisnim nacističkim vojnicima, zajedno s brojnim rizicima koje je odlučio preuzeti kako bi imao bolju priliku doživjeti još jedan dan.

"Ljudima je to vrlo teško shvatiti", nastavlja Gad. “Kada čujete ove priče, osjećamo se toliko udaljeni od njih u našem mjehuru naizgled sigurnosti i normalizacije da razmišljamo o tome kroz što su ljudi koji su još živi prošli gotovo nemoguće shvatiti. Cijela stvar je nadrealna i hitnost tih priča nikada se nije osjećala važnijom i potrebnijom nego sada, barem u mom životu.”

Gadova baka, Evelyn, također je preživjela holokaust sa svojom pričom o prevladavanju poteškoća. Dok neki misle da djetetu pričaju ove vrlo stvarne priče, Gad je zahvalan svojim baki i djedu što njegovu tadašnju mladost nisu doživljavali kao nešto čega se trebaju kloniti dijeljenja teških istina o prošlosti njihove obitelji.

“Sjećam se da sam imao šest godina i šetao s bakom i djedom u dvorištu i pitao ih što je ta plava tetovaža brojeva na njihovoj ruci”, nastavlja Gad. “Taj trenutak postao je portal u nelektorirane priče o traumi njihovih života. Zaista poštujem baku i djeda jer me nisu gledali kao dijete, već kao nekoga tko je morao nositi baklju za stvari za koje kao djeca nisu znali da su moguće, a zatim su kao djeca postali žrtve užasne stvarnosti onoga što nemoguće izgleda Kao. Osjećam da sam to nosio sa sobom i nosio sam njihove priče s blizinom da osjećam sposobnost da ih ispričam nelektorirane i nadam se da probudim ljude, posebno mlade. Postoji šokantna statistika da 63% današnje mladeži ne zna da se holokaust dogodio. To je neoprostivo! To je neuspjeh obrazovanja, to je neuspjeh komunikacije i to je neuspjeh društva.”

Kad sam pitao Gada što mi, obični ljudi, možemo učiniti kako bismo spriječili antisemitizam i daljnja djela mržnje, rekao je: "Progovorite, govorite i stanite uz one koji su marginalizirani."

Također, u usporedbi s ograničenim načinima komunikacije tijekom Drugog svjetskog rata od kasnih 1930-ih do sredine 1940-ih, Gad vjeruje da je napredak tehnologije tijekom godina doprinio bržem dijeljenju retorike pune mržnje.

"Mislim da je sada, s obzirom na širenje društvenih medija, netrpeljivost stvarno laka", kaže Gad. “Daleko je lakše pretvoriti netrpeljivost u oružje kao oružje nego napor protiv netrpeljivosti i mržnje. Mislim da, uvijek iznova, vidimo kako to pokazuje svoje ružno lice i to nisu samo ljudi obojene kože, to nisu samo azijska zajednica, to nisu samo Židovi. Svaki dan postoji druga skupina koja je na meti esencijalno bijelih rasista. Osjećam da je to nešto protiv čega još nismo smislili način da se suprotstavimo, na isti ciljani način na koji ti ljudi izgleda mogu ujediniti vlastite napore, i to me plaši. To je obrazac koji se ponavlja i koji je vrijedan alarma – koji je vrijedan dijeljenja ovih priča.”

Kad sam pitao Siegela što znači imati nekoga poput Gada koji je odlučio javno podijeliti priču svoje obitelji o holokaustu i uključiti se u misiju "Ako ste čuli ono što sam ja čuo", rekla je: "Uključiti ga u ovaj projekt i uskladiti s našom organizacijom je ogroman na toliko razina. Imperativ je da svatko tko je unuci osobe koja je preživjela holokaust prenese nasljeđe naprijed kako bismo bili sigurni da ga nećemo zaboraviti. Ako to nećete čuti od preživjelog, sigurno ćete to čuti od nekoga poput mene, ali skloniji ste slušati ako je to netko poput Josha. Posebno Josh, koji ima tako moćan glas u ovom svijetu i može donijeti tu svijest, i on to čini s takvom strašću i takvom hrabrošću.”

Gad mi dalje govori kako smatra važnim da naši svjetski čelnici nastave govoriti protiv netrpeljivosti i antisemitizma, kao što također poziva svoje "kolege na visokom položaju" da mu se suprotstave i iskoriste svoje uzdignute platforme za promicanje suosjećanje i uključivanje.

Sljedeće pitanje koje sam imao za Gada bilo je ono koje me doista natjeralo na razmišljanje – da Gadovi baka i djed nisu preživjeli svoje pojedinačne poteškoće tijekom holokausta, nikada se ne bi sreli nakon rata, mogli zasnovati zajedničku obitelj, a sam Gad bi danas jednostavno ne postoje.

Gad odgovara na moje zajedničke misli sa: “Gotovo svaki dan se probudim razmišljajući o toj stvarnosti. Razmišljam o stvarnosti da su moji djed i baka nekako preživjeli istrebljenje s .000001% šanse da se ta stvarnost dogodi. Šest milijuna vlastite braće, sestara, roditelja i prijatelja nije dijelilo istu sudbinu. Nisam zaboravio da im je svemir dao minimalne šanse, ali šansu da prežive. Bez vlastite snage volje i vlastite domišljatosti ne bi preživjeli i o tome razmišljam svaki dan. Više sam blagoslovljen i zahvalan, i to je razlog zašto danas razgovaramo telefonom jer nisam zaboravio što su žrtvovali da bih bio ovdje i nakon što su nas obojica napustili, da nastavim educirati ljude.”

6. siječnja 2016. Gadov djed, kojeg je često nazivao svojim "superherojem", preminuo je u dobi od 96 godina. 27. siječnja obilježava se Međunarodni dan sjećanja na holokaust i dok Gad nastavlja dijeliti priče svoje obitelji iz prošlih godina sa svima voljan slušati, pitao sam se pada li mi na pamet još uvijek njegov djed, jer Gad danas odgaja svoje dvoje djece.

"O da, razmišljam o njemu svaki dan", kaže Gad. “Na neki način, zahvalan sam što nije tu da ponovno vidim porast ovog ekstremizma jer mislim da bi mu se srce slomilo – isto je bilo s mojom bakom Evelyn. Jako sam sretna – moja 96-godišnjakinja, zovem je teta – bila je prva rođakinja moje bake, Fay Bialowas, još uvijek je s nama i ona je matrijarh naše obitelji. Ona je preživjela holokaust koja je preživjela zajedno s mojom bakom, i ja mogu s njom podijeliti i od nje čuti one priče o kojima možda imam pitanja. Dakle, kroz njenu blizinu, moj djed i moja baka i dalje žive – i tako, osjećam njihovu prisutnost svaki dan. Taj 'superheroj', ako hoćete, predaje baklju. Nosim njegovu baklju, nosim bakinu baklju i dok god sam ovdje i dišem, planiram upaliti tu baklju i pobrinuti se da ljudi vide svjetlo i slijede ga.”