Ustrajnost donosi 'Puny Sorrows' iz romana u film

Michael McGowan je scenarist, redatelj i producent poznat po tome što se bavi složenim materijalom za ekran i čini da izgleda bez napora. U svom najnovijem filmu, kanadski redatelj adaptira međunarodno hvaljeni bestseler roman Sve moje male tuge autora Miriam Toews.

Film, kao i roman, neočekivano unosi iskrivljeni humor u srceparajuću priču o dvije sestre: jednoj darovitoj pijanistici (koju glumi Sarah Gadon) koja je odlučila okončati svoj život, a drugoj spisateljici koja se bori (Alison Pill) koja pokušava razumjeti odluku svog voljenog brata i sestre i pritom donosi duboka otkrića o sebi. U filmu također glume Mare Winningham i Donal Logue kao strogi menonitski roditelji djevojčica.

McGowanov prethodni film, iz 2012 Još uvijek moj, glumio je James Cromwell, a bio je a New York Times
NYT
odabir kritičara. Dobio je globalna priznanja, uključujući šest nominacija za Canadian Screen Award, uključujući najbolji film.

S Ocjena: Hokejski mjuzikl, McGowan nije služio samo kao producent, pisac i redatelj, već i kao tekstopisac filma iz 2010. Bio je to film večeri otvaranja Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF) i osvojio je glavnu nagradu na Međunarodnom festivalu glazbe i filmova u Chicagu. Njegove druge nagrađivane značajke uključuju filmove iz 2008 Jedan tjedan i kritički hvaljena značajka o punoljetnosti Sveti Ralph, koji je premijerno prikazan 2004. godine.

Dobiveni telefonom na lokaciji oko "sat i pol sjeverno od Toronta", McGowan otkriva da je naporno radio na razvoju svog sljedećeg projekta, koji za sada radije drži u tajnosti, kako ga ne bi izigrao. Međutim, bio je nestrpljiv za razgovor Sve moje male tuge, koji je debitirao na TIFF-u prošle godine, a svoj naslov preuzima iz stiha iz pjesme Samuela Taylora Coleridgea.

Momentum Pictures' Sve moje male tuge bit će dostupan na zahtjev i digitalno 3. svibnja, što se poklapa s nacionalnim mjesecom svijesti o mentalnom zdravlju.

Angela Dawson: Što vas je privuklo ovom popularnom romanu i zašto ste ga htjeli snimiti u film?

Michael McGowan: Ja sam obožavatelj Miriamine (autorice) i čitao bih još neke njezine stvari. Pročitao sam ovo i svidjelo mi se. Moja supruga, koja ga je također pročitala, rekla mi je da misli da će biti odličan film. Zasigurno ima tri nevjerojatne uloge koje se mogu glumiti. Često čujete da je glumicama, kad dođu u određene godine, teže dobiti dobre uloge. Dakle, mislio sam da će nam to omogućiti da u kastingu pređemo svoju težinu zbog uloga koje su bile u ovoj knjizi.

Nikada nisam vidio samoubojstvo – želju za samoubojstvom – o kojem se piše na ovaj način, a činjenica da je to bilo iz Miriaminog proživljenog iskustva učinila je to nečim trifektom želje ići naprijed i pokušaja prilagođavanja.

Dawson: Jeste li se bojali adaptacije tako voljene knjige jer se, očito, neki dijelovi moraju izostaviti, a druge se stvari moraju promijeniti kako bi priča postala filmičnija?

Mcgowan: Ne baš. Kada počnete ići tim putem, morate ostaviti (te brige) iza sebe. Mislio sam da će adaptacija biti prilično laka, ali se iz raznih razloga pokazalo da nije tako. Zapeo sam u prilagođavanju. Bio sam gotovo spreman odustati jer jednostavno nisam mogao to razbiti. To me stvarno iznenadilo.

Dok sam prolazio kroz to, cijelo sam vrijeme razgovarao s Miriam o tome - pročitala je scenarij i razgovarala sa svim glumcima i šefovima odjela (o produkciji). Najviše sam se brinuo hoće li se Miriam svidjeti, a njoj se svidio film. Nije mogla biti velikodušnija u svojim pohvalama i svom entuzijazmu za ono što smo učinili. To je zaista bio najveći kompliment koji smo mogli dobiti o adaptaciji.

Dawson: Je li posjetila set?

Mcgowan: Došla bi na snimanje, ali njezina majka Elvira je starija i ovo smo snimali tijekom Covida. Pokazao sam (nedovršeni) film Alison (Pill) i Sarah (Gadon) i dobio sjajne povratne informacije od njih, ali nekako nisam htio da ga Miriam vidi dok ne bude dovršen. Na početku sam je pitao želi li sa mnom napisati adaptaciju, ali nije. Bila je zauzeta drugim stvarima i bila je dovoljno velikodušna da mi vjeruje dovoljno da to učinim (sam). Želio sam da to vidi u obliku kojim sam ja bio najsretniji. Tako je na otvorenje TIFF-a došla s majkom, kćeri i partnerom.

Dawson: Dok ste pisali adaptaciju, jeste li vizualizirali glumce za ove uloge?

Mcgowan: Nikad ne pišem za određenog glumca. Prije svega, prošlo je šest godina od trenutka kada sam izabrao (knjigu) do trenutka kada smo došli do kamere, tako da nismo znali tko će biti dostupan, koliki će biti budžet - uobičajeni čimbenici. Nisam (prije) radio s nekim za koga sam mislio da bi mogao igrati tu ulogu. Na castingu su glumci koji su glumili dvije sestre mogli biti 10 godina stariji, ali smo na kraju stigli do Alison i Sare. Imali smo sjajnu redateljicu kastinga iz LA-a, Heidi Levitt, koja je zapravo Kanađanka.

Prošli smo kroz hrpu popisa i uvijek će ovisiti o tome tko je naš Yoli, a to će utjecati na to tko je Elf i mama. Dakle, nakon što je Alison potpisala ugovor, Sarah je bila prirodan izbor. Razgovarao sam sa Sarom o scenariju nekoliko godina ranije, a ona je imala sjajne bilješke o scenariju. Nadao sam se da će biti dostupna i bila je. Onda, kad smo razmišljali o mami, imali smo slike (glumica) na ploči i bilo je jasno da je Mare očiti izbor.

Osim toga, Alison i Mare su radile zajedno (prije), a Sarah i Alison su radile zajedno. Činjenica da su se svi poznavali pomogla je u kemiji na ekranu.

Dawson: Unatoč mračnoj temi samoubojstva, film ima mnogo duhovitih crtica i razgovori između likova djeluju vrlo stvarni.

Mcgowan: To je bila snaga knjige. Miriamin senzibilitet potkopavanja (dramske napetosti) s humorom spaja se s mojim. To je jedna od stvari koja me stvarno privlači: nije to bila samo ova sumorna, dvosatna svađa. Ima nade u filmu, iznenađujuće. Postoji svjetlost koja je u suprotnosti s tamom. To mi je bilo jako zanimljivo istražiti i prisjetiti se u adaptaciji.

Dawson: Kao redatelj, koji su bili izazovi poštivanja svih protokola i očuvanja zdravlja svih glumaca i ekipe tijekom snimanja tijekom pandemije?

Mcgowan: Bili smo nekako izolirani u ovoj zajednici na sjeveru. To je pomoglo. Protokoli su bili u redu, stvarno. Smislili smo način da ga učinimo što sigurnijim, a da ne narušimo vrijeme snimanja. Veliki Damoklov mač koji je visio nad nama je bio da bismo dobili tri pozitivna slučaja, cijela bi proizvodnja bila ugašena, a nije bilo jamstva da se to neće dogoditi.

Snimali smo jednom kamerom 20 dana. Mogli smo se brzo kretati jer je to bila prekrasna lokacija. Završili smo s tri pozitivna testa koji su se pokazali lažno pozitivnima, pa su se pokazali negativnima, uključujući mene i još jednog člana posade. Bio sam izuzetno oprezan. Nakon prvog testiranja bili smo prilično sigurni da ga stvarno nemamo, ali nema garancije, pa smo morali zatvoriti na jedan dan.

Neprestano smo razmišljali, "iskušavamo li sudbinu snimajući ovaj film tijekom ovog filma tijekom Covida?" Jednostavno smo se osjećali sretnim što radimo dok je toliko ljudi ostalo bez posla. Zaista je bio blagoslov samo raditi. Stvarno sam osjećao da ljudi to shvaćaju ozbiljno. Ljudi su znali da je naša granica pogreške na Covidu mala kao žilet, i na sreću nismo imali nijedan stvarno pozitivan test.

Dawson: Nakon pozitivne reakcije kritike i publike na TIFF-u, je li to konačno bio trenutak kada ste se mogli opustiti?

Mcgowan: Sjedio sam u publici i gledao to, što je uvijek mučno čekajući reakciju publike. Ali sada znamo da ovaj film radi. Uz njega sam dobio neke od najboljih recenzija koje sam imao u svojoj karijeri. Dotiče ljude na stvarno dubok, emotivan način. Uzbuđen sam što će ga vidjeti više ljudi kada bude objavljeno u svibnju.

Dawson: Na čemu sljedeće radite? Planirate li svoje knjige prilagoditi za ekran?

Mcgowan: Stvari na kojima sada radim ne mogu govoriti jer su u fazi razvoja. Imam gomilu stvari koje će, nadam se, uskoro proći.