Obitelj Trapp i zvuk glazbe: Imigrantska priča o uspjehu

Povijest obitelji Trapp priča je o uspjehu imigranata ispunjena svladavanjem poteškoća i prilagođavanjem stvarnosti nove zemlje i kulture. Dok su se obrisi priče iz stvarnog života obitelji Trapp podudarali Zvuk glazbe, film završila je kad je počelo obiteljsko useljeničko putovanje u Ameriku.

Maria von Trapp, koju u filmu glumi Julie Andrews, radila je s djecom i zaljubila se u njih, udala se za kapetana i obitelj je napustila Austriju. Međutim, holivudski filmovi i stvarni život nisu isto. Obitelji se nije svidio prikaz Georga, oca/kapetana, koji je, prema riječima Marije i djece, bio pun ljubavi i otvoren, a ne strog i povučen kao što je prikazano u filmu.

Maria je bila religiozna, kao što je film pokazao. “Jedina važna stvar na zemlji za nas je saznati što je volja Božja i izvršiti je”, napisala je u svojim memoarima Priča o pjevačima obitelji Trapp. Maria se prisjetila da je te riječi rekla Časnoj Majci nedugo prije nego je dodijeljena kao učiteljica baruna von Trappa, koji će postati njezin budući suprug. Suprotno prikazu u filmu, Maria nije bila guvernanta svoj djeci, a za Georga se udala više od desetljeća prije Drugog svjetskog rata. U svojim memoarima piše da ju je ljubav prema djeci inspirirala da se uda za Georga. Bilo je desetero djece, a ne sedmero prikazanih u filmu.

Obitelj je postala pjevačica i obilazili su Pariz, London, Bruxelles i drugdje, čak su jednom pjevali i za Papu. Rat je prekinuo njihove glazbene ambicije u Austriji.

11. ožujka 1938. obitelj je slavila rođendan kćeri Agate. Preko radija su čuli austrijskog kancelara kako kaže: “Popuštam sili. Moja Austrija — Bog te blagoslovio!“ Sljedećeg jutra Maria je vidjela njemačke vojnike “na svakom uglu ulice”.

Djeca Trapp osjetila su utjecaj nacističkog preuzimanja Austrije. Djeci je bilo zabranjeno u školi pjevati pjesme koje u nazivu imaju riječ Krist ili Božić. Ubrzo nakon preuzimanja, kći Lorli rekla je Mariji da njezina učiteljica prvog razreda želi razgovarati s njom. Učiteljica je rekla Mariji: “Kad smo jučer učili našu novu himnu, Lorli nije otvorila usta. Kad sam je pitao zašto nije pjevala s nama, rekla je pred cijelim razredom da je njezin otac rekao da će staviti mljeveno staklo u svoj čaj ili završiti život na gomili balege prije nego što otpjeva tu pjesmu . Sljedeći put ću ovo morati prijaviti.” Lorli je također odbila podići ruku na pozdrav "Heil Hitler". Maria se bojala da će obitelj biti smještena u koncentracijski logor.

Odjel austrijske mornarice zamolio je Georga da izađe iz mirovine i zapovijeda podmornicom. Ubrzo nakon toga, obitelj Trapp zamoljena je da pjeva na proslavi rođendana Adolfa Hitlera. U oba slučaja Georgov je odgovor bio "Ne".

Nakon ovih odbijanja, Georg je okupio obitelj u ključnom trenutku u njihovim životima. “Djeco, sada imamo izbor: želimo li zadržati materijalna dobra koja još uvijek imamo, naš dom sa starinskim namještajem, naše prijatelje i sve ono što volimo?—Tada ćemo se morati odreći duhovna dobra: Naša vjera i naša čast. Ne možemo više imati oboje. Sada bismo svi mogli zaraditi mnogo novca, ali čisto sumnjam da bi nas to usrećilo. Radije bih te vidio siromašnog, ali poštenog. Ako ovo izaberemo, onda moramo otići. Slažeš li se?"

Djeca su odgovorila: "Da, oče."

“Onda, idemo što prije odavde,” rekao je Georg. "Hitleru ne možete tri puta reći ne."

Stvarni život se razlikovao od filma Sound of Music. “Obitelj nije tajno pobjegla preko Alpa u slobodu u Švicarskoj, noseći svoje kovčege i glazbene instrumente”, piše Joan Gearin, arhivist u Državnoj upravi za arhive i dokumentaciju. “Kao što je kći Maria rekla u intervjuu iz 2003. tiskanom u Vijesti iz Opere, 'Jesmo rekli ljudima da idemo pjevati u Ameriku. I nismo se penjali preko planina sa svim našim teškim koferima i instrumentima. Otišli smo vlakom, ne pretvarajući se ništa.'”

Gearin napominje da je obitelj otputovala u Italiju, a ne u Švicarsku. Georg, Marijin suprug, bio je talijanski državljanin po rođenju. “Obitelj je imala ugovor s američkim agentom za rezervacije kad su napustili Austriju”, piše Gearin. “Kontaktirali su agenta iz Italije i zatražili kartu do Amerike.”

Maria opisuje njihove prve dojmove o Americi. "Zbunjeni - potpuno zbunjeni - to smo svi bili kad su nas tri taksija izbacila na Sedmu aveniju na 55^th ulica . . . Svi instrumenti u svojim kutijama. . . velike škrinje s koncertnim kostimima i našim privatnim stvarima. . . najviše kuće u Beču imaju pet ili šest katova. Kad nas je lift doveo do 19^th kat, jednostavno nismo mogli vjerovati.”

Obitelj je započela seriju koncerata, ali je njihov agent, g. Wagner, otkazao preostale turneje kada je saznao da je Maria u osmom mjesecu trudnoće. “Kakav udarac! Manje koncerata značilo je manje novca, a nama je trebao svaki cent”, piše Maria. Oko Božića je rodila sina Johannesa.

Novac je postao problem budući da je ono što je obitelj zaradila uglavnom odlazilo na otplatu troškova brodskih karata g. Wagneru, koje je dao unaprijed. Njihova posjetiteljska viza istekla je u ožujku. Viza je predviđala da mogu zaraditi samo koncertima. Srećom, obiteljski agent dogovorio je više datuma za koncerte. Međutim, Služba za imigraciju i naturalizaciju (INS) osujetila je te planove.

“Jednog jutra stiglo je kobno pismo”, piše Maria. “Služba za imigraciju i naturalizaciju obavijestila nas je da naš zahtjev za produljenjem privremenog boravka nije odobren te da moramo napustiti Sjedinjene Države najkasnije 4. ožujka. Ovo je bio okrutan udarac. Spalili smo sve svoje mostove iza sebe i nikada se više ne bismo usudili vratiti kući, a sada nam Amerika ne dopušta da ostanemo ovdje. . . . Jedno je bilo sigurno: morali smo otići.”

Obitelj je putovala brodom u Europu i izvodila male koncerte u Švedskoj i drugdje. Njemačka invazija na Poljsku u rujnu 1939. prekinula im je koncertne planove.

Njihov agent, g. Wagner, osigurao je još jedan predujam za karte za Sjedinjene Države, što je značilo da je obitelj ponovno krenula u Ameriku. Nakon što je stigla na dok u Brooklynu, Maria je napravila pogrešku koja je obitelj umalo koštala utočišta. Kada je imigracijski službenik upitao Mariju koliko dugo namjerava ostati u Americi, umjesto da kaže "šest mjeseci", Maria je rekla: "Tako mi je drago što sam ovdje - želim da više nikada ne odem!"

Ova pogreška dovela je obitelj u ustanovu za imigracijski pritvor. Novinari i fotografi dolazili su na otok Ellis i objavljivali članke o zatočenoj obitelji Trapp. Nakon četvrtog dana, obitelj je ispitana na saslušanju pred imigracijskim sudom, s fokusom na to planiraju li otići. S obzirom na ton suca, Marija je nakon ročišta bila pesimistična. Možda samo zbog vanjskog pritiska i publiciteta obitelj je puštena iz pritvora.

Tijekom svoje druge turneje po Americi, obitelj je upoznala teške činjenice šoubiznisa. Njihov agent, g. Wagner, rasporedio ih je u velike koncertne dvorane, ali nije obavio nikakav posao u publiciranju događaja. Wagner je rekao obitelji kako ne misli da su dovoljno privlačni američkoj publici te je odlučio da neće obnoviti njegov ugovor da ih predstavlja. Bez reprezentacije, obitelj Trapp nije imala šanse za uspjeh niti načina da ostane u Americi. Obitelj je doživjela još jedan krizni trenutak.

Uz mnogo truda pronašli su još jednog potencijalnog agenta. Međutim, rekao je da njegovo zastupanje ovisi o promjeni obiteljskog čina kako bi se dopao široj američkoj publici, a ne samo onima koji su prvenstveno zainteresirani za zborsku ili klasičnu glazbu. Rekao im je da će mu trebati 5,000 dolara unaprijed za promidžbu i oglašavanje. U to vrijeme obitelj je imala samo 250 dolara na bankovnom računu. Poduzetnička obitelj prionula je na posao. Susreli su se s bogatim parom koji im je, nakon što je čuo njihovu priču i poslušao kako pjevaju, obećao posuditi pola novca. Obitelj Trapp pronašla je drugog sponzora za ostalih 2,500 dolara. Vratili su se u posao.

Njihov novi agent promijenio je ime iz Trapp Family Choir, za koji je smatrao da zvuči "previše crkveno", u Trapp Family Singers. Kako bi zaradili novac prije nego što krene na novu turneju, obitelj je izrađivala rukotvorine, poput dječjeg namještaja, drvenih zdjela i predmeta od kože.

Obiteljski poduzetnički niz nastavio se kada su kupili farmu u Vermontu i dodali glazbeni kamp na tlu. Tijekom Drugog svjetskog rata obitelj se sukobila s vladinim regulatorima u Odboru za ratnu proizvodnju, koji su rekli da je obitelj koristila "novo" umjesto "rabljeno" drveno drvo kršeći zakon. Maria je mislila da će biti strpana u zatvor sve dok regulatori ne popuste nakon što im je pokazala da je drvena građa kupljena prije 18 mjeseci. Guverner Vermonta prisustvovao je svečanom otvorenju kampa, na kojem je obitelj Trapp pjevala Zvjezdani stijeg. Danas farma i prenoćišta ostati turistička atrakcija.

Dvoje iz obitelji Trapp vratilo se u Europu — boreći se kao vojnici američke vojske tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je to ironičan obrat. Umjesto da njihov otac bude prisiljen služiti kao zapovjednik podmornice za njemačke ratne napore, sinovi su se borili protiv Njemačke u zapadnoj Europi. Nakon rata, obitelj je vratila vlasništvo nad svojom austrijskom kućom, koja je bila konfiscirana kako bi služila kao sjedište (vođe SS Reicha) Heinricha Himmlera. Obitelj je prodala kuću crkvenoj skupini i prikupila novac za pomoć Austrijancima osiromašenim u ratu i njemačkoj okupaciji.

Obitelj Trapp prebrodila je tragediju u Americi. Godine 1947. preminuo je Marijin suprug Georg. Preminuo je od upale pluća okružen obitelji.

Obitelj Trapp nastavila je nastupati i na kraju je angažirala vanjske izvođače da zamijene neku od djece koja su otišla u druge karijere u Americi, uključujući medicinu. Praunuci Marije i Georga nastaviti pjevati u Americi.

Najponosniji dan Marije von Trapp u Americi bio je 1948., kada je postala američka državljanka. “Onda je došao veliki dan u svibnju kada smo pozvani u zgradu suda u Montpelieru — pet godina čekanja je prošlo”, piše Maria. “Kakva je to miješana grupa čekala tamo u sudnici: Talijani, Hrvati, Sirijci, Englezi, Irci, Poljaci i mi Austrijanci. Službenik je nazvao spisak. Zatim je u sobu ušao sudac. Svi smo ustali sa svojih mjesta. Zatim smo zamoljeni da podignemo desnu ruku i ponovimo svečanu prisegu vjernosti Ustavu Sjedinjenih Američkih Država. Nakon što smo završili 'Tako mi Boga', sudac nas je zamolio da sjednemo, sve nas je pogledao i rekao: 'Sugrađani'. Mislio je na nas - sada smo bili Amerikanci."